Povijest i Kultura Kupresa od davnina do danas

Glavna značajka dugogodišnje povijesti života na kupreškom polju svodi se se na jednu nepobitnu činjenicu. Koliko god je puta mjesto bilo rušeno do temelja, a stanovnici protjerani, uvijek su se vraćali i ponovno podizali svoje domove, vraćajući gradu stari sjaj.

A onome tko jednom osjeti prirodu i ljepotu polja, jasno je i zašto. Nadamo se samo da će ovaj novi zamah, trajati duže od bilo kojeg do sad...  

Povijest i kultura

Prvi tragovi čovjeka na Kupreškom polju datiraju još iz novijeg kamenog doba, oko 3000 godina p.n.e., no ne zna se kojem su narodu pripadali ti najstariji stanovnici. Znaci njihova obitavanja su ostaci starih gradina Kupreški Poganac i Grad iznad Ravnog.

U razdoblju poslije neolita pa sve do doba rimske prevlasti kupreški kraj nastanjuju Iliri, tj. Dalmati i Kelti. Kelti su u ove krajeve provalili početkom IV. stoljeća prije Krista, a iza sebe su ostavili neprijeporne dokaze svoje vještine u izradi predmeta od željeza i bronce.

Iliri, koji nisu poznavali pismo, novac ni privatno vlasništvo, potisnuti su od Grka, Kelta i konačno Rimljana. Raštrkani u skupinama po ostalim narodima, iza sebe su ostavili male tragove u nomenklaturama, a u jeziku jednog albanskog plemena ostale su do danas sačuvane neke riječi.

Rimska vlast se utvrdila u ovim krajevima nekoliko godina prije Krista (oko 9. godine pr. Kr.), nakon gušenja Batonovog ustanka. Njihova dugotrajna vladavina i na Kupresu je (kao i svugdje gdje su bili dominantni) ostavila duboki trag. S ovog područja su iskoristili obilje drveta i stoke, kojom su održavali svoju mnogobrojnu vojsku. Rimljani su bili ti koji su u ovom kraju prvi sagradili prometnice koje su Kupreško polje presijecale u četiri smjera.

Nakon propasti Zapadnorimskog carstva (476. g.) ovim je krajevima kratko vladao Bizant, koji je u to vrijeme ratovao sa Gotima. Odmah nakon borbe sa Gotima po prvi puta se pojavljuju Slaveni, koji uskoro osvajanjima zahvaćuju veliki dio sjeverozapadnog dijela Balkanskog poluotoka, posebice Panoniju i Dalmaciju.

Nakon velike seobe Slavena u VI. I VII. stoljeću, oni svoju novu postojbinu nazivaju starim imenom, Bijela Hrvatska. Ona se prostirala od Cetinje do Zrmanje, a pružala se u unutrašnjost preko Livna i Duvna do razvodnog gorja između gornjeg Vrbasa i Bosne. Hrvatskom u to vrijeme prvo vladaju knezovi, a od 925. godine kraljevi, s Tomislavom na početku.

U vrijeme Stare Bosne, livanjski, duvanjski, glamočki i kupreški kraj, nazivao se Tropolje ili Završje. Do pada bana Mladena Šubića (1332) bile su u sastavu kraljevine Hrvatske i Dalmacije U borbama nakon Šubićevog pada , mirnim dogovorom na kraju borbi, livanjski vojvoda Mihovilović pripaja (1326) svoj kraj Bosni kojom vlada Stjepan II Kotromanić.

Ljudevit Veliki na kratko (1356-1382) vraća krajeve Hrvatskoj, no njegovom smrću oni ponovno pripadaju Bosni, sve do pada pod Turke.

Nakon pada Jajca (1463) turski sultan Mehmed II. Osvajač, ostavio je područje Mahmud-paši, koji je njim kratko vladao. Iste je godine naime, hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin oslobodio Kupres. Budući se nije gubila svijest o hrvatskom bitku na tim prostorima, ti krajevi se nazivaju Turska Hrvatska, što se odražavalo ne samo u predaji nego i u službenom odnosu Europe u diplomatskim i znastvenim krugovima. Ovakvo stanje traje sve do pripajanja cijele Bosne u Austrougarsku monarhiju.

Nakon početnog zanosa uvođenjem reda i mira, nicanjem novih građevina i podizanjem standarda slijedi novo razočaranje, jer se nije uredio gotovo kmetski odnos prema ljudima i njihovoj zemlji.

Nakon pada monarhije Kupres ulazi u sastav kraljevine SHS, koja poslije mijenja ime u Kraljevina Jugoslavija. Nakon podjele države u Banovine, Kupres potpada pod Primorsku banovinu sa sjedištem u Splitu.

Samo pet nakon toga počeo je II. Svjetski rat napadom na Poljsku, a nedugo zatim i Jugoslavija je u par dana okupirana. Kupres je dodijeljen talijanskoj operacionoj i u to doba Kupres (uz stradanje u ratu 1992) doživljava svoje najteže trenutke u povijesti, jer biva skoro potpuno spaljen i uništen.

Etnografska izložba kupreškoga kraja

Uza sve prirodne ljepote koje nam nudi kupreški kraj, Kuprešaci su izuzetno ponosni i na svoju bogatu etnografsku baštinu. Narodne nošnje sa Kupresa samo su jedan primjer bogatstva i ljepote kupreškoga kraja, koje nas često ostavljaju bez daha. Naši stariji Kuprešaci i Kupreške su u njima proveli svoju mladost, dok su pjevali kupreške pjesme i igrali kola. Život je tada bio mnogo opušteniji, a ljudi povezaniji s prirodom i njenim bogatstvima. Oni su tada iz prirode stvarali umjetnost na samo njima svojstven način. Izrađivali su drvene predmete, bojali svoje nošnje pomoću kore jošike, a na tkalačkom stanu izrađivali najljepše autohtone primjerke, raznih boja i oblika. Oni su svojim mukotrpnim radom stvarali umjetnička djela koja su ostavili nama u nasljeđe, kako bi ih mi čuvali i njima se ponosili.
Stalna Etnografska izložba kupreškoga kraja u Hrvatskom domu Kupres podsjeća nas na ta davna, čarobna vremena koja su iščezla. Ovom izložbom pokušavamo ih oteti zaboravu i njihovom ljepotom zadiviti sve one koji će svoj posjet Kupresu uljepšati posjetom našoj etnografskoj baštini.